5 čimbenika koji utječu na naša uvjerenja o sebi

Izdavačka kuća "MIF" objavila je knjigu "Ne sumnjaj u sebe". Njegova autorica, psihoterapeutkinja Lisa Olivera, nudi prepoznavanje, razumijevanje i prepisivanje negativnih životnih scenarija. Možete početi, na primjer, s uvjerenjima o sebi. Objavljujemo izvadak iz prvog dijela, u kojem je riječ upravo o tome.

1. Obitelj

U djetinjstvu stalno dobivamo informacije iz obitelji. Počinje i prije rođenja: okolina naše majke, ono što same sebi govore, njihova iskustva, nedostatak ili prisutnost podrške počinju utjecati na nas u maternici. Istraživanja pokazuju da prenatalni stres, raspoloženje i iskustva utječu na novorođenčad, pa čak i na formiranje njihova mozga. Na primjer, otkriveno je da na razvoj fetusa tijekom trudnoće mogu utjecati hormoni stresa, što zauzvrat ponekad povećava rizik od budućih problema s učenjem i ponašanjem.

Mnoge naše priče počinju i ranije. Nasljeđujemo i nosimo teret priča koje nisu ni vezane uz nas. Istraživanja međugeneracijske traume pokazuju da se ona prenosi s koljena na koljeno kroz priče koje nasljeđujemo, svjesno ili nesvjesno. Naša obiteljska povijest utječe na to tko ćemo postati. To je u našem tijelu.

Uzmimo, na primjer, djecu i unuke žrtava holokausta. Prema studijama, potomci ljudi koji su ga preživjeli imaju nižu razinu kortizola od svojih vršnjaka, hormona koji nam pomaže reagirati na stres. Tako je trauma promijenila njihovu biologiju. Isto se može reći i za druga traumatična iskustva koja su doživjeli i nosili sa sobom naši preci.

Kad se rodimo, primjećujemo sve što vidimo i čujemo. Mi, poput malih spužvi, upijamo sve što doživimo, čak i prije nego počnemo shvaćati što se događa. Ako su vaši voljeni stalno kritizirali vašu težinu, možda ste naučili priču da vaša vrijednost dolazi iz mršavosti. Ako ste gledali voljene osobe kako poriču svoje emocije, možda ste naučili priču o skrivanju osjećaja. Ako ste vidjeli voljenu osobu kako otupljuje svoju bol alkoholom, kupovinom ili hranom, možda ste odlučili da teške osjećaje treba odbaciti, a ne živjeti. Ako su vam vaši voljeni rekli da "budite strpljivi", "ne budite šmeker", možda ste naučili da je osjetljivost jednaka slabosti. Kad nemamo drugih primjera, znamo samo ono što znamo. A u djetinjstvu ono što znamo ovisi o onome što vidimo i doživimo.

Budući da mnogi od naših voljenih jedva da su imali tehnike, vještine ili obuku za suočavanje s traumom, reguliranje emocija, izgradnju zdravih odnosa, učinili su što su mogli sa svojim znanjem. Oni nisu imali pristup informacijama kao mi. Svi smo mi nesavršeni ljudi u interakciji s drugim nesavršenim ljudima, a to rezultira time da nasljeđujemo uvjerenja i povijesti koji ne odražavaju uvijek tko mi stvarno jesmo.

Tek stjecanjem neovisnosti možemo prepoznati poznate obiteljske scenarije. Nakon toga možemo, ako to sami želimo, osporiti priče koje smo naslijedili i u kojima više ne želimo sudjelovati.

To može dovesti do osjećaja prijetnje raskida s obitelji, izazvati strah da će nas prestati voljeti, napustiti, protjerati. Zato mnogi nastavljaju slijediti obiteljska uvjerenja tradicije i priče koje zapravo ne odražavaju ni njihove vrijednosti ni istinu.

2. Ozljeda

Osim međugeneracijske traume, možda ste doživjeli i osobnu traumu. Bessel van der Kolk, vodeći istraživač traume, kaže da je trauma "sve što premašuje sposobnost tijela da se nosi". Često o tome razmišljamo kao o značajnom događaju, poput prometne nesreće ili rata, ali ozljeda također može biti rezultat ponovljenih manje uočljiva, ali duboko bolna iskustva: emocionalno odbacivanje, nedostatak duboke povezanosti, nesigurno okruženje ili odnosi, zanemarivanje potrebe, izloženost nasilju, marginalizacija u društvu... Mnogo je iskustava koja treba smatrati traumama, a ona su puno više češće nego što mislimo.

Svjesnost takvih iskustava u našim životima omogućit će nam razumijevanje naših priča. Ponovno nas podsjeća da ako nismo svjesni alternativa, onda znamo samo ono što znamo. Dali smo sve od sebe da na temelju informacija koje smo tada imali shvatimo što se dogodilo.

3. Okoliš

S izuzetkom brata, u mladosti nisam poznavao drugu posvojenu djecu. Sjećam se da nisam razumjela zašto ne znam nikoga drugoga za posvojenje i pitala sam se što to govori o meni. Znači li to da nisam na svom mjestu? Ili sam ja čudan? Nešto nije u redu sa mnom? Ta sam si pitanja postavljao mnogo puta.

Nedostatak informacija o ljudima poput mene dijelom je otežao moje iskustvo iz djetinjstva. Osim toga, stapam se s okolinom. Izgledao sam kao moji rođaci. Svi su mislili da sam "normalno" dijete. Svi su mislili da je sve u redu. Zato je bilo vrlo lako povjerovati da sam ja sama kriva za svoje misli, kao da nešto nije u redu, što znači da nešto nije u redu sa samim sobom.

Ponekad razmišljam o tome što bi se promijenilo kada bih komunicirao s drugima. sobe za primanje djeco kad bih imao prostora istraživati ​​ovaj dio svog identiteta u društvu ljudi koji to razumiju. Zbog nedostatka takvih veza u mom okruženju, počeo sam se pitati koliko smo duboko pod utjecajem okoline - i ne samo onoga što je u njoj, nego i onoga što nije u njoj.

Na nas djeluje sve čime smo okruženi ili neokruženi, sve što vidimo i što ne vidimo, sve što čujemo i što ne čujemo, sve čemu postajemo svjedoci ili ne.

Naše okruženje također utječe na to čemu imamo pristup, koje resurse posjedujemo, kako se povezujemo sa zajednicom i primamo li podršku od nje. Naše okruženje je svojevrsna kuća koju nosimo u sebi. Također utječe na to kako se odnosimo prema sebi i jedni prema drugima. Proučavajući kako vaše okruženje igra ulogu u vašoj priči, možete dobiti uvid u to kako ste postali ono što jeste. Kako je vaša okolina utjecala na vas?

4. Mediji

Naše priče dolaze iz djetinjstva, ali to nije njihov jedini izvor. U svim fazama života bombardirani smo pričama o tome tko bismo trebali biti i što znači biti “dobar”, “fin”, “poželjan” i “uspješan”.

Ogromni svijet medija idealizira određene priče, tijela, stilove života, ciljeve... znate. Beskonačno nam se prikazuju idealne slike koje utječu na priče koje stvaramo. To su priče o tome kako naša tijela nisu dovoljno fit, naše veze nisu dovoljno lijepe, naši ciljevi nisu dovoljno veliki, naši domovi nisu dovoljno elegantni, a mi nismo dovoljno mladi. Naše se priče temelje na informacijama kojima se hranimo, a koje mogu utjecati na nas na načine koje niti ne primjećujemo.

Danas, u eri društvene mreže i interneta, gdje je još lakše naići na kulturološke tragove o tome čemu trebamo težiti, to je posebno istinito. Dnevno vidimo predloženu sliku idealnog, pa su usporedbe neizbježne. Naše unutarnje povijesti često se temelje na vanjskim očekivanjima, normama i sustavima koji nisu uvijek stvoreni za našu dobrobit.

Slušamo li te priče dovoljno dugo, internaliziramo ih. Ponekad čak počnemo sami sebe procjenjivati ​​na temelju toga zadovoljavamo li te vanjske standarde, kakvi bismo "trebali" biti i kako bi naš život "trebao" izgledati.

Razumijevanje poruka koje svakodnevno slušamo i koliko smo ih usvojili ključno je za prepoznavanje životnih scenarija koji nemaju nikakve veze s našim životima.

5. Društvo

Ne živimo u balonu, već u društvu koje ima svoje priče koje na mnogo načina utječu na naše živote. Mediji su samo dio tog procesa, priče se pojavljuju posvuda, od školskih programa preko vladinih uredbi i vjerskih doktrina, pa sve do društvenih normi. […] Sonia Renee Taylor, autorica knjige Tijelo nije isprika, pokazala mi je kako sustavi u kojima živimo utječu na naš unutarnji svijet. Koje ste priče naslijedili o tome da ste muškarac, žena ili da se ne identificirate ni s jednim spolom? Koje ste priče naučili o svojoj boji kože? A koliko novca imaš? O tvojoj odjeći? O vašem kraju?

Stalno smo okruženi pričama koje nam govore kako "trebamo" biti, kako se "trebamo" ponašati, kakav bismo raspored trebali živjeti i tko smo “dužni” postati zbog kulturnih normi i standarda (svi su oni stvoreni umjetno). Koje ste priče naslijedili o tome što možete, a što ne? Kako se možete, a kako ne možete osjećati?

U mom djetinjstvu sve je bilo prožeto pričama našeg društva. Ista se stvar dogodila kad su moji roditelji odrastali. Tako su postali ne samo javne, već i obiteljske povijesti. Naše osobne povijesti oblikovane su našim obiteljskim povijestima, koje su oblikovane našim društvenim povijestima. Sasvim je prirodno pokušati pronaći uzrok u sebi, ali također je vrijedno znati kako su naše osobne priče isprepletene s onima koje smo naslijedili i čuli.

Ovo je posebno važno za one koji se osjećaju kao da im je bilo dobro djetinjstvoali još uvijek osjeća bol iznutra. Lako je uspoređivati... lako je pretpostaviti da zato što je nekome bilo gore ili je nečija priča bila teža, onda se tvoja bol i priča ne broje i nisu važni.

Učili su nas graditi hijerarhije, procjenjivati ​​sebe i prepoznavati se boljim ili lošijim, većim ili manjim.

Istina je da svatko ima svoj jedinstveni, individualni život i stoga svoju osobnu bol i povijest. Ne trebate dokazivati ​​da vas boli, da imate svoje probleme, negativna iskustva, objašnjavati zašto doživljavate teške osjećaje. Dovoljno je poštovati svoju individualnost i dopustiti drugima da čine isto.

Ne sumnjaj u sebe je vodič koji daje podršku i nadu za ponovno stjecanje pravog sebe. U njemu možete pronaći pitanja za introspekciju, primjere i prakse koji će vam pomoći da se ostvarite i živite punim plućima.

Kupite knjigu